Jerko Bakotin
Žarko Paić – Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika
Žarko Paić je snažno prisutan na hrvatskoj intelektualnoj sceni. Diplomirao je politologiju, magistrirao iz filozofije te doktorirao iz sociologije; glavni je urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, zamjenik je glavnog urednika časopisa Europski glasnik te član uredništva online časopia za vizualne umjetnosti Art-e-Fact (artefact.mi2.hr). Stalno je zaposlen kao viši predavač sociologije kulture, semiotike i vizualnih komunikacija na studiju modnog dizajna Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 1996. godine do danas objavio je desetak teorijskih knjiga u kojima se posebno bavi »postmodernim stanjem« svijeta, odnosno halucinogenom današnjicom Debordovog integriranog spektakla u kojoj se sve čvrsto odavno pretvorilo u prah, a svi fenomeni i pojmovi pervertirani su do neprepoznatljivosti. U knjizi Politika identiteta: kultura kao nova ideologija – koja na neki način prethodi ovdje recenziranom djelu – razotkrio je multikulturalistički projekt kao ideološku zavjesu, tj. činjenicu da su koncepti kulturnog determinizma i kulture uopće zapravo prazni pojmovi iza kojih se skrivaju ideološki partikularni interesi. U intervjuu za Zarez od 23. veljače 2006. izjavio je: »sama metoda dekonstrukcije [se] od Derride do postmodernista pretvorila u ideologijsko oružje liberalnog multikulturalizma «. Već je iz ovoga jasno da Paić nastoji – ukoliko ta oznaka uopće ima smisla – misliti radikalno, izvan serviranih, lakopitkih ili pomodnih koncepata, kako sam kaže »izvan zlokobne tiranije aktualnosti«. Često to znači nejednoznačnost, nedonošenje konačnih zaključaka te nijansu pesimizma, no čitatelj može biti siguran da autor nastoji dati vjernu dijagnozu sadašnjosti bez želje da se ikome svidi.
Paićeva knjiga Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika, kako stoji u predgovoru, »pokušava odgovoriti na pitanje kome i čemu još služe intelektualci u ovo ‘mračno doba’ globalnog poretka znanja, ideologija i kulture«. Za razliku od stava iznesenog u Politici identiteta, Paić sada smatra da »povratak izvornom smislu kulture više nije moguć. Biopolitika je razorila temelje povratka povijesti, kulture i identiteta. Sada je temeljno pitanje kako očuvati moć nepokornosti slobode od ‘diktature života’«. Veliki intelektualci kao univerzalni kritičari moderne ili kao disidenti obilježili su čitavo dvadeseto stoljeće – početak te tradicije možemo datirati u 1898. i glasovito Zolino otvoreno pismo J`accuse. Umjesto toga danas smo, tvrdi Paić, »suočeni s biopolitičkom produkcijom znanja/moći koja… ima samo dva temeljna problema: biogenetiku i teror«; danas se vodi bitka za goli život.
Autorov poduhvat je odvažan i osebujan. Središnji moment studije može se dvostruko odrediti: prvo, radikalno demaskirati i raskrinkati sve pseudointelektualce i pseudointelektualizme. Drugo, provesti temeljitu rekonstrukciju ideje intelektualca, rekonstrukciju koja pokušava provesti povratak izvornom, nužno prosvjetiteljskom zadatku te pojave – institucije. Riječ je o osmišljavanju uloge intelektualca u ovo »mračno doba« smaka svakog smisla i autentičnosti. Paić odlučno upozorava na dvije danas osnovne (pseudo)intelektualne pozicije koje treba prokazati. »Novi mandarini« su oni koji su potpuno interpelirani u postindustrijsko društvo; apologeti liberalne demokracije, kapitalizma i ideologije »kraja ideologije «. »[O]ni su funkcionalni dio totalnog sustava… čiji se smisao može očitati u uporabi pojmova ‘društveni razvitak’, ‘multikulturalizam’, ‘postmoderna fragmentacija’, ‘slobodni mediji’… Sloboda i neovisnost posve su upitna određenja intelektualaca čak i kad se govori o kritičkim intelektualcima«. Tu može biti riječ o francuskim »novim filozofima «; naročito žestoko ih je šibao Bourdieu kao »filozofske TV manekene« koji iznose elegantne, dobro argumetnirane i uvjerljive stavove od kojih niti jedan zaista ne propituje postojeći poredak. No Paić intenzivnu (i ekstezivnu!) kritiku provodi i nad institucionaliziranom kulturom stručnjaka koji posjeduju vlast u »društvu znanja«, svim tehnokratima, zaposlenicima sveučilišta ili pripadnicima američkih think tanks koji su često tek kotačići u stroju Pax Americane; »čemu još iluzija o slobodi i autonomiji sveučilišta? «. Ni »društvo znanja« (knowledge society) ne ostaje pošteđeno. Ova, kod nas u zadnje vrijeme popularna sintagma, kako Paić ispravno uočava, tek je »eufemizam za korporativnu strukturu društvenog poretka… sredstva/svrhe moći globalnog kapitalizma. Javno znanje (public knowledge) predstavlja najveću ideologijsku obmanu neoliberalnog poretka«. Štoviše, dalo bi se pričati o potpuno biopolitičkoj svrsi »društva znanja « kao još jednog projekta koji služi kontroli i generalnoj interpelaciji populacije!
Druga pozicija, koja zaslužuje i težu kritiku, je pozicija disentologa. »Disentolozi su danas kulturalni ideolozi permanentne re-evolucije svijeta«. Riječ je o tome da hiperteorijska produkcija, altiserijanci, gramšijevci, situacionisti, razne psihoanalize, postkolonijalizmi, radikalni feminizmi, teorije hegemonije, mnoštva, beskonačne reinterpretacije Marxa, sve takozvane »subverzivne strategije« uspijevaju stvoriti tek poredak otpora. »Poredak je institucionalizirana kultura kritičkog diskursa, a ne istinski ‘pokret otpora’«. Disentolozi su oni koji formalno – i prividno sadržajno – pokušavaju sačuvati nezavisnu, kritičku ulogu intelektualca;međutim, u praksi su zapravo upregnuti u vlastiti poredak koji nije nikakvo »revolucionarno « mišljenje, nego tek izrazi nemoći i žudnje za nedosanjanom utopijom.
Provesti navedenu rekonstrukciju/osmišljavanje uloge intelektualca, izbjeći navedene pozicije – i pritom izbjeći pad u kulturpesimizam, ma koliko on bio elegantan, ili u ontologiju očaja, koja u doba Agambenovog golog života izgleda naročito prikladno, sve to u doba u kojem se najčešće čuje pitanje poput »što su intelektualci ikad učinili za svijet?«, Žižek, Chomsky… pop-zvijezde, sudionici Big brothera bez utjecaja na stvarnost; s druge strane, militarizirano znanje. Paić je postavio nimalo lak zadatak, no tu je odlučan: »samozakonodavna funkcija modernog javnog intelektualca isključuje bilo što iznad uma samoga. Zato intelektualac ne služi nikome i ničemu osim ideji slobode…«. Pri tom, ostaje pomalo neodređeno kako točno biti autentičan javni intelektualac, onaj za kojeg »[b]iti nepokoran modernome poretku ideologije ljudskih prava znači ovdje i sada braniti svaki oblik potlačenosti i uskraćenosti ljudskih prava zbog univerzalnosti same ideje slobode«. Preciznije rečeno, Paić nije specificirao kako izbjeći pad među disentologe, kako razlikovati istinski, aktivni otpor od pukog poretka otpora.
No, poglavlje »Mandarini i proroci«, koje zauzima središnji dio knjige, ne isrpljuje se navedenim. Naime, riječ je o eruditskoj i zaista iscrpnoj studiji javnog intelektualca i svih koncepata koji su se provlačili kroz taj fenomen; paradigmi koje su pružali Bourdieu, Said, Foucault, Chomsky, o lucidnim uvidima temeljenim na bitnim djelima Russela Jacobya i Richarda Posnera. Djelo se poziva i na Bendu i Ortegu y Gasseta kao slavne prethodnike u kritici intelektualne izdaje.
Četvrto poglavlje započinje sjajnim citatom Béle Hamvasa: »Zabavom se cijeli narodi mogu pretvoriti u idiote«, i produbljujući dotadašnju raspravu sadržava i analizu potencijala koji nose nove tehnologije. Tu se u prvom redu obrađuje koncept virtualnog (post)intelektualca kakav je postulirao Geert Levink, riječ je o još jednoj utopijskoj zabludi, s pravom zaključuje Paić. Kibernetička demokracija, Debord i spektakl, Debray i mediologija, neke su od tema koje se provlače.
Paić piše sa zaista panoramskim pogledom, baratajući iscrpnim znanjem, povezujući veliki broj teoretičara, sve na često visokoj razini apstrakcije. Poneke teze bi zahtijevale detaljnije objašnjenje – posebno kada je riječ o manje poznatoj tematici, na primjer, dio drugog poglavlja posvećenom Vladimiru Jankélevitchu kao reprezentativnom intelektualcu. Autorov stil je u isto vrijeme i gust i rijedak; često se vraća na ono već rečeno, ali nikada nije riječ o laganim rečenicama. Od čitatelja se zahtijeva određena količina truda; mogli bismo reći – i knjiga koju, barem kao golemi izvor informacija – treba više puta čitati. Središnja tema intelektualca reflektira, upravo poput intelektualca u društvu, čitav spektar društvenih tema. U pisanju je prisutan određeni eruditski patos pesimizma, makar je moguće da ga je autor htio izbjeći. Šteta što je jasno primjetan navedeni nedostatak – nespecificiranje jasnog programa angažmana. No moguće da ova knjiga to i ne pokušava biti. Zaključimo: znamo li za Robespierrovu »Knjige su oružje, uzmi ih u ruke!«, onda je Moć nepokornosti bitno oružje za svakog teoretičara koji pretendira da bude i želi osvijestiti svoju poziciju javnog intelektualca.