Primož Krašovec
Ako je prošle godine SFF u teorijsku sekciju doveo ostarjele predstavnike estrade političke filozofije – Žižek je ispao više teorijska Tina Turner nego teorijski Elvis, koji je barem znao umrijeti na vrijeme, dok su Laclau i Mouffe, umjesto da svoj povratak u regiju iskoriste za ponudu samokritike za demokratski konformizam, kojim su tu strašili ’87.[1. Vidi sjajnu analizu slovenskog proljeća u odnosu na teorije radikalne i pluralne demokracije Lacalu i Mouffe i uspona Janše kao njene istine – Ozren Pupovac, Springtime for hegemony: Laclau and Mouffe with Janez Janša, u: Prelom 8/2006, str. 115-137.], samo ponovno ispričali istu priču kojom gnjave već više od 20 godina – ovogodišnji su predavači bili mnogo kvalitetniji i
aktualniji, iako mnogo manje poznati (što je možda dokaz da i u teoriji estrada funkcionira na isti način kao u pop kulturi, a razlika je samo u efikasnosti estradne produkcije; što su Žižekovi ekscesi i provokacije u usporedbi s likom i djelom Amy Winehouse?). I izbor teme, Kina, pokazao se teorijski mnogo produktivnijim od prošlogodišnje ’68., barem sudeći po predavanju Minqi Lija i okruglom stolu na kojem je nastupio zajedno s Wang Huijem, kojima ću se vratiti kasnije.
Festival je obilježio četrdesetu godišnjicu pobjede kineske revolucije i osnivanja Narodne Republike Kine, ali pravi se preokret, zbog kojeg je kineska revolucionarna tradicija važna još danas, dogodio još prije toga, u trenutku odbacivanja klasične boljševičke strategije masovnih urbanih ustanaka. Presudan događaj bio je pokolj radnika i komunista od strane Kuomintanga u Šangaju 1927. godine, koji je pokazao da proletarijat nema ni broja ni snage suprostaviti se buržoaskim snagama – najjačim baš u urbanim industrijskim centrima – te organizacija širokog popularnog revolucionarnog pokreta, odnosno narodne armije, gdje partiju kao avangardu radničkog pokreta zamjenjuje tzv. masovna linija, koja, umjesto za većinu marksista i lenjinista uobičajenog prijezira prema seljacima, pretpostavlja odgovornost spram seljačke klase, koja u to vrijeme čini veliku većinu stanovništva Kine, i uzajamno učenje između partijskih kadrova i seljaka. Činjenica da je pobjedu revolucije u Kini izborila većinom seljačka narodna armija dovela je do specifičnog kineskog »puta u socijalizam «. Taj put nije, kao u Sovjetskom Savezu, bio u tolikoj mjeri usmjeren k radikalnoj i brzoj industrijalizaciji, koja je u SSSR-u dovela do primitivne akumulacije kapitala slične onoj na zapadu u vrijeme industrijske revolucije, to jest do velikih migracija seljaka u gradove gdje su postali industrijski proletarijat. Kineska je ekonomija i poslije revolucije ostala velikim dijelom agrarna i veliki su napori bili uloženi u obrazovanje i poboljšanje standarda seljačke populacije.
Arrighi[2. Giovanni Arrighi, Adam Smith in Beijing, Verso, London 2009.] u tome vidi ključnu razliku između modernizacije Kine i modela koji je prevladavao na Zapadu i u SSSR-u – dok je na Zapadu došlo do industrial revolution, koju je SSSR kasnije kopirao, u Kini se radilo o industrious revolution, koja je mnogo bliže tome što je Adam Smith zamišljao kao ispravan model kapitalizma i u kojoj ne postoje ogromni socijalni antagonizmi koji proizlaze iz zapadnog načina industrijalizacije i primitivne akumulacije kapitala. Dok je industrial revolution nasilna, brza, kobna za osnovne životne uvjete radnika, ekspanzionistička i usmjerena k industrijskoj proizvodnji i vanjskoj trgovini, industrious revolution je više gradualna, manje opasna po život većine populacije te usmjerena k unutrašnjoj trgovini i agrarnoj proizvodnji.
Kineski tip socijalističke socijalne države proizašao je iz tog načina modernizacije. U razdoblju od 1949. do Maove smrti 1976. Kina je, doduše uz mnoge neuspjele ekonomske eksperimente, uspjela uspostaviti modernu infrastrukturu i visoke socijalne standarde (u smislu radnih uvjeta i osnovnih zajamčenih radničkih prava), koji su se nazivali »Željezna zdjela za rižu«. Tek je dosta kasnije, u osamdesetima, vlada Denga Xiaopinga uvođenjem liberalnih ekonomskih reformi prvi put dovela »Željeznu zdjelu« u pitanje. To je rezultiralo padom standarda, porastom socijalnih antagonizama i, na kraju, otvorenim revoltom koji je kulminirao u Tianamenu. Kao što smo mogli vidjeti iz dokumentarnog filma koji se prikazivao na ovogodišnjem SFF-u, taj događaj bio je mnogo kompleksniji nego što se obično prikazuje. Daleko od toga da bi se radilo jednostavno o narodnom ustanku protiv komunističke strahovlade: Tianamen se dogodio deset godine poslije početka likvidiranja realno postojećeg socijalizma[3. Realno mislim doslovno, ne ironično kao što se obično upotrebljava. Realno tu ne znači realan u svim svojim strahotama za razliku od lijepih ideala komunizma, nego realan u smislu stvarne potrage za radnicima prijateljskijim oblikom organizacije ekonomije i političkih eksperimenta u svrhu potrage za narodnom demokracijom. Nasuprot pričama o totalitarnoj diktaturi, kineska revolucionarna povijest puna je takvih eksperimenta, od samog načina organizacije narodne armije, do kasnijih seljačkih i radničkih komuna te, na kraju, kulturne revolucije.] u Kini i nedugo nakon početka radikalnijeg provođenja liberalnih reformi ekonomije u 1987. godini, koje su prijetile da će razbiti »Željeznu zdjelu«. Tianamen je više bio pobuna protiv početka ukidanja socijalnih standarda i prava. Budući da je to ukidanje bilo provedeno od strane Komunističke partije i u ime socijalističkih ideala, protest se ideološki artikulirao kao antipartijski i antisocijalistički te se sprovodio u imenu zapadnjačkih demokratskih ideja – za koje su učesnici protesta naivno mislili da im mogu povratiti blagostanje i prava koja im je počela oduzimati Komunistička partija. Zajedno sa »Željeznom zdjelom riže«, kineska partija je ukinula i vlastiti politički legitimitet – za očuvanje vlastite vlasti preostali su joj tako samo tenkovi.
Dvojica sudionika tianamenske pobune, Minqi Li i Wang Hui, kasnije su promijenili svoje stavove i političku orijentaciju. Retrospektivna refleksija Tianamena i partijskog nasilnog gušenja pobune pokazala je kako uvođenje zapadnog kapitalizma nije rješenje za probleme koji su se u to vrijeme počeli pojavljati u kineskom društvu te kako bi uvođenje zapadnog modela demokracije značilo samo da bi kapitalističko iskorištavanje, koje je već bilo u tijeku, zadobilo nešto ljudskije lice. Minqi Li je tako u zatvoru, gdje se našao kao tianamenski aktivist, tri puta pročitao Kapital te započeo kritiku kineske političke ekonomije s marksističkog stajališta, koje se pokazalo kao mnogo produktivnije za analizu kontradikcija postmaoovskog kineskog društva nego slijepo prihvaćanje zapadnih ekonomskih i političkih modela te liberalnih kritika socijalizma. Marksistička kritika ukazuje na diskrepanciju između proklamiranog i realnog ponašanja kineskog državnog rukovodstva (i time izbjegava liberalni redukcionizam, koji je slijep za tu diskrepanciju i mehanički izjednačava određene ekonomske politike s određenim političkim sistemima, pokušavajući cijelom svijetu milom ili silom uturiti, badiouovski rečeno, »parlamentarokapitalizam «, istodobno prigodno prešućujući neparlamentarne kapitalizme, poput Čilea u Pinochetovo doba), dok marksistička analiza kineskog razdoblja »tranzicije« pokazuje kako je do socijalnih problema Kine u to doba dovelo upravo ukidanje socijalne države i uvođenje deregulacije tržišta te da je kineska partija bila komunistička još samo nominalno.
Do toga je sve gotovo jednako kao u slučaju SSSR-a i drugih socijalističkih zemalja – partija se odvojila od radnog naroda i postala birokratska klasa za sebe koja kontrolira ekonomiju, ali je, kako bi održala svoj politički legitimitet, trebala održavati visoke socijalne standarde, sve dok u jednom trenutku klasni interes partije koja je držala ruku nad čitavom proizvodnjom i trgovinom nije došao do stupnja kad bi se bolje realizirao ukinućem samog, tada već isključivo nominalnog, socijalističkog poretka. U tom trenutku partije su izvršile samoukinuće, ali samo kako bi se kasnije, u uvjetima liberalnog kapitalizma i uz krikove i bijes bivših disidenata, ponovo vratile na vlast, ponekad same u obliku reformiranih, sad socijal-demokratskih stranaka, ponekad u koaliciji s nacionalističkim i konzervativnim stankama, a ponekad su se partijski kadrovi raspodijelili na više stranaka i tako još efikasnije osigurali nastavak svoje političke i ekonomske hegemonije. Socijalizam se slomio u trenutku kada klasni interes komunističkih partija nije više uključivao reprodukcije socijalne države, kada su partijski kadrovi shvatili da će se u liberalnom kapitalizmu osloboditi naporne odgovornosti radnom narodu i moći početi raditi isključivo za vlastiti profit – koji je, ako se ukinu socijalni standardi i radnička prava, naravno mnogo veći.
Taj proces bio je sličan u SSSR-u i u većini ostalih socijalističkih zemalja: po slomu socijalizma uslijedio je povratak reformiranih partijskih kadrova na vlast. Ti su kadrovi u većini slučajeva proveli najbrutalniji oblik neoliberalnih ekonomskih reformi koje su većinu stanovništva tih zemalja bacile u bijedu, nezaposlenost i siromaštvo. Međutim, u Kini nije bilo tako. Kineski primjer razlikuje se od ostalih bivših socijalističkih zemalja u dvije izuzetno važne stvari: komunistička partija nije sišla s vlasti, a uvođenje kapitalističkih reformi imalo je daleko manje devastirajuće posljedice nego na području bivšeg SSSR-a. Čak suprotno – u Kini je u 90-ima počelo tzv. ekonomsko čudo koje još traje punom snagom, unatoč tomu što se veći dio ostatka svijeta guši u golemoj ekonomskoj krizi.
Ustrajnost kineskog ekonomskog čuda unatoč krizi i uz barem nominalnu vlast komunističke partije traži od nas da se pitanjem kineske političke ekonomije bavimo ozbiljnije i detaljnije nego prevladavajuće redukcionističke interpretacije, od kojih jedna, lijeva, tvrdi da je tajna kineskog ekonomskog uspjeha hipereksploatacije jeftine radne snage, zbog koje Kina ima »konkurencijsku prednost« pred ostalim svijetom. Druga, desna, slavi kineski uspjeh kao potvrdu za ispravnost neoliberalne dokse po kojoj će deregulacija ekonomije i tržišta i uvođenje konkurencije u sva društvena područja koristiti svima i dovesti do prosperiteta. Globalni krah neoliberalnog projekta prokazuje obje interpretacije kao laž – ako je tajna Kine jednostavno uvođenje neoliberalizma (bez obzira na to kako se oko toga opredijelimo; kritički zbog ukidanja radničkih prava ili apologetski u smislu oduševljavanja nad deregulacijom), kako onda objasniti činjenicu da Kina nije išla putem Rusije ili Argentine, dva možda najeksplicitnija primjera katastrofalnih posljedica dosljednog uvođenja neoliberalizma po uputama MMF-a i načelima Washingtonskog konsenzusa? Zašto se Kina nije slomila, nego nastavlja prosperirati?
Odgovor na to pitanje pružila su iznimna predavanja Minqi Lija i Wang Huija na SFFu. Specifičnost kineske situacije sastoji se u tome da se, zbog revolucionarne tradicije masovne linije, vlada nije do kraja odrekla odgovornosti prema radnom narodu i da, zbog post-tianamenskog okreta kineske nove ljevice prema marksizmu, postoji vaninstitucionalna marksistička produkcija, čija kritika ima više efekta na ponašanje vlade nego drugdje, posebno u post-socijalističkim zemljama gdje je marksizam diskreditiran i prognan iz univerziteta i javnih knjižnica. Još važnije od toga je i da postoje i novi, jako aktivni i dobro organizirani radnički pokreti koji se bore za povratak socijalnih standarda te su u stanju blokirati mnoge vladine poteze koji bi mogli dovesti do zaoštravanja eksploatacije. Rezultat je posebna ekonomska politika čije najbitnije elemente čine preusmjeravanje ekonomske politike u visoko tehnološki sektor (gdje se profiti ne stvaraju produživanjem radnog vremena i snižavanjem plaća, nego revolucionaliziranjem samog procesa proizvodnje), velike državne investicije u obrazovanje radne snage (kako piše Arrighi u gore spomenutoj knjizi, Kina sve manje konkurira jeftinošću i sve više obrazovanošću te kvalificiranošću svoje radne snage) te poseban način organizacije industrijske proizvodnje gdje je prioritet velik broj visoko kvalificiranih radnika umjesto robotizacije tvornica, čime se zadržava visok stupanj zaposlenosti.
Razina radničkih prava još uvijek je dosta niža nego u vrijeme »Željezne zdjele za rižu«, ali se postupno popravlja, a Kina je istovremeno mnogo pridobila na međunarodnom utjecaju te ekonomskoj i geopolitičkoj moći. Usto, Kina je i, prosto rečeno, otkantala stručnjake MMF-a i druge proroke šok terapije te organizirala postupan (tzv. gradualistički) prijelaz u kapitalizam s mnogim posebnostima koje se temelje kako na tradiciji industrious revolution, tako i na kineskoj revolucionarnoj tradiciji. Kina je, dakle, daleko i od Žižeku drage floskule o »autoritarnom kapitalizmu«. U njoj se isprepliću tragovi jedne od najimpresivnijih revolucionarnih tradicija s modelom kapitalističkog načina proizvodnje koji predstavlja alternativu neoliberalnom projektu. Kakvi će biti globalni efekti ekonomskog uspona Kine i hoće li Kina postati svjetski hegemon koji će naslijediti SAD ne može se još predvidjeti, iako je dosta vjerojatno da će 21. stoljeće biti kinesko. U svakom slučaju Kina će, ako i ne postane nova hegemonistička zemlja, u novom stoljeću igrati veoma veliku i važnu ulogu, što znači i da će kineska nova ljevica biti važna po pitanju zamišljanja i prakticiranja novih oblika antikapitalističkih otpora te zamišljanja novih načina organizacije politike i ekonomije.
U organiziranju predavanja dvojice najistaknutijih i najvažnijih predstavnika kineske nove ljevice vidim najveće postignuće teorijskog dijela ovogodišnjeg SFF-a. Međutim, ne može se ni zanemariti suradnja s tada blokiranim Filozofskim fakultetom u Zagrebu. Neoliberalni projekt se većim dijelom zasnivao u parauniverzitetnim jedinicama za proizvodnju znanja, u raznim sumnjivim think tankovima i NVO-ima, te dosad nije uspio, barem ne do kraja, kolonizirati javne univerzitete. Zbog toga je borba za autonomiju univerziteta, čiji je dio bila i blokada fakulteta u Hrvatskoj te organizacija alternativne teorijske produkcije unutar njih, od presudne važnosti – slobodni univerziteti mogu postati središte teorijske produkcije koja će biti u stanju zamisliti drukčiji svijet, i političkog eksperimentiranja u svrsi njegovog uvođenja. Borba za autonomiju u tom kontekstu nije, što se pod tim nazivom obično podrazumijeva, reakcionarna borba za depolitizaciju univerziteta i obranu privilegija »svetih profesorskih krava«, nego borba za autonomiju u bourdieuovskom smislu, za autonomnu logiku funkcioniranja univerzitetnog polja – logiku koja je nesvodiva na logiku profita ili konkurencije i koja omogućava alternativnu teorijsku produkciju – protiv napora bolonjske reforme koja želi pretvoriti univerzitet u još jedan od neoliberalnih think-tankova.
Organizatorima SFF-a još jednom pohvale za zamjenu dosadnih starih (da, to jeste namjerni ageism, odnosno diskriminacija po generaciji – kako je opće poznato, Slovenci ne podnose Žižeka zbog zavisti, koja je bitan element njihovog nacionalnog identiteta[4. Vidi Tine Hribar, Euroslovenstvo, Slovenska matica, Ljubljana 2004.]) prdonja aktualnim i relevantnim teoretičarima.