Predavač je počeo s definicijom političke ekonomije, koja na neki način predstavlja derivaciju svih važnijih definicija te granične discipline: “PE je znanost koja problematizira proizvodnju, potrošnju, raspodjelu i razmjenu dobara”; skraćena i utoliko maglovitija definicija jest da je PE “znanost o tržištu”
Predavač je posvetio nekoliko riječi dvojici klasičnih političkih ekonomista, Ricardu i Smithu, prišivši im oznaku liberizma, pažljivo distingviranu od liberalizma Millovog tipa; dok se potonji zanima koliko za striktno ekonomsku, toliko i za društveno-političku problematiku, posebice za pitanje slobode na razmeđi tog dvoga (tako liberalizam Millovog tipa dozvoljava neku vrstu socijalne države, jer nema političkih bez osnovnih ekonomskih sloboda), dotle se liberizam, kojemu pripadaju ova dvojica, koncentrira isključivo na ekonomsku slobodu i zagovara nevidljivu ruku nereguliranu od strane države.
Slijedi Marxova kritika klasične političke ekonomije, usmjerena prvenstveno na koncepciju tržišta kao autoregulatornog mehanizma: takva koncepcija samo je pokušaj oznanstvenjivanja ideologije, koja u ispravno shvaćenom smislu (Mannheimovom, op.a.) u svojoj krajnjoj instanci postaje zapravo ontologijom. Bitak svijeta u tom horizontu mišljenja jest kapital, a profit je njegov logos. Time se kapitalizam nadaje kao okoštala metafizička kategorija, a ne kao povijesno nastalo stanje stvari, koje može nestati kako je i nastalo. Marx u filozofskom smislu dakako ne poriče stabilnost tome poretku, jer kao dijalektičar vjeruje u bitnu monolitnost povijesnih epoha, ali one su za njega zapravo etape, nužno predodređene da jednom budu prevladane.
Zatim predavač iznosi dvije glavne kasnije “kontroverze” oko Marxovih ideja, jednu iz aktualizirane društveno-političke ravni, a drugu više akademskog karaktera. Prvo, zadržavši se malo na pitanju prevladavanja kapitalističke epohe, predavač izdvaja dvije struje tumača i nastavljača Marxova učenja o nužnom kraju kapitalizma: fataliste, koji kažu da kraj kapitalizma ionako mora nastupiti i da se čovjek samo treba prepustiti struji, živjeći uronjen u sadašnji (kapitalistički) društveni bitak; voluntariste, koji pozivaju na akciju i smatraju da se kraj kapitalizma može drastično ubrzati. Primjer prvog stajališta jest tradicionalna (ne ova današnja) europska socijaldemokracija, dok je primjer drugog Oktobarska revolucija u Rusiji. Drugo, navodi učestale kritike zastarjelosti Marxove radne teorije vrijednosti, koje između ostalog naglašavaju udio tehnologije u proizvodnji vrijednosti kad je riječ o suvremenoj ekonomiji. Odgovor marksista je da iako to stoji, višak vrijednosti i dalje biva otuđenim od radnika.
Opako ću zloupotrijebiti funkciju zapisničara i navesti ovdje jedan zabavan citat omrznutog Friedmana, koji možda samo naizgled paradoksalno reproducira Marxa bliže njegovim izvornim idejama, kako mi se čini: “Marxov silogizam ide otprilike ovako: Sadašnji i minuli rad (potonji je onaj rad koji stvara sredstva za proizvodnju – izumi, tvornice koje proizvode strojeve za druge tvornice i sl., op. a.) jesu eksploatirani jer ne dobivaju natrag svu vrijednost koju proizvode. Jedino što ostaje nejasno jest kako minuli rad može biti adekvatno nagrađen, osim u obliku elegantnih nadgrobnih ploča.” Iz ovoga slijedi da je Marx sasvim jasno uračunao ulogu tehnologije u proizvodnji, samo što je njegova vrijednosna orijentacija puno dublja i dalekosežnija od jednostavnog kapitalističkog quid pro quo (prišivenog Marxu u navedenim kritikama možda jednostavnim psihološkim mehanizmom projekcije): sažeto, društveno vlasništvo je transgeneracijsko. Kapitalist je jednostavno suvišan. Ako ćemo pak empirijski, pristajući pritom uz Friedmanovo gledište, dovoljno je pogledati poklapaju li se izdaci za sadašnji (a ne minuli) rad u suvremenom kapitalističkom poduzeću s razmjenskom vrijednošću proizvedenih dobara i usluga, pa je sasvim jasno da marksistička perspektiva još uvijek govori neku istinu o zbilji. Druga je stvar što se možda ona ne poklapa s poimanjem “znanstvenog”, što je etiketa koju je buržoaska ekonomija uzurpirala, ne pristajući na razmatranje sasvim drugačije vrijednosne orijentacije, kao što uostalom ne pristaje ni na razmatranje dubljih temelja vlastite vrijednosne orijentacije.
Natrag na predavanje: završilo je razmatranjem aktualne opozicije sadašnjem (kapitalističkom) društvenom bitku i njegovom logosu (profitu). Istaknut je primjer argentinske predsjednice Kirchner, koja je inicirala nacionalizaciju (predavač je pažljivo izbjegao ovaj pojam i stalno govorio o “eksproprijaciji”) ključnih resora, prvenstveno energetike. zamjerivši se tako globalnim tokovima financijske, pa tako i političke moći.
Uslijedila je diskusija. Prvo pitanje odnosilo se na neoklasičnu reviziju klasične političke ekonomije (tzv. marginalističku revoluciju), koja je prema predavaču samo potcrtala koncepciju autoregularnog zakona ponude i potražnje i udahnula novu moralnu snagu socijaldarvinističkim argumentima.
Zatim je uslijedilo drugo, puno zanimljivije pitanje: je li taj kapitalistički društveni bitak neki impersonalni Nemesis, izmakao ljudskoj kontroli, ili je moguće izdvojiti konkretne socijalne mehanizme i sustave motivacija koji ljudima od krvi i mesa na ključnim pozicijama omogućavaju (ili ih tjeraju) da takav sustav održavaju i pogoršavaju, pa bi onda bilo moguće i konkretnije teoretiziranje o njima, umjesto perpetuiranja velikih marksističkih metahistorijskih narativa. Završilo je preporukom knjige koja se baš time djelomice bavi, čije će jedno poglavlje biti objavljeno u narednom broju našeg časopisa. Riječ je o knjizi Josepha Stiglitza, (2009) “Freefall: The Sinking of the Global Market Economy”. London: Penguin; (napomena: to je jedno od dva izdanja).
Lijep pozdrav svima,
Marko Lucić